GRAĐANIMA, MEDIJIMA I CJELOKUPNOJ JAVNOSTI…

ORGANIZOVANO PRIKRIVANJE ODGOVORNIH ZA STRADANJE MALKIĆ ILDAHIDA

Opšte je poznato da je u ovoj zemlji planski prikriven ogroman broj zločina – ubistava i pljački. Neki od njih se godinama vode kao „nerješeni“ a najveći broj se u startu na monstruozno kriminalan način od strane takozvanih istražnih organa, predstavlja kao zadesna smrt, nesrećan slučaj, samoubistvo ili čak prirodna smrt.

Jedan od najskorijih primjera takvog zločinačkog djelovanja je smišljeno prikrivanje dokaza i činjenica o odgovornima za saobraćajni udes sa smrtnim posljedicama a o čemu vas žele informisati roditelji poginulog mladića Ildahida Malkića…

Od obilja dokaza o prikrivanju krivaca biće izneseni samo neki od važnijih kriminalnih radnji policije i tužiteljstva.

Prije svega postoji fotografija, na kojoj se vidi da je naš sin, izbačen iz vozila na asvalt, pokriven a njegove patike su na putu.

Njegovi sat i mobitel su se nalazii na zadnjem sjedištu na kome je on i sjedio te ispao nakon sudara.

A jedan od ključnih dokaza prikrivanja je slika na kojoj se vidi da se Ildahidov kačket, nalazi u ostatku uništenog mercedesa a potom je nestao sa lica mjesta.

Potom se ispostavilo da je završio u rukama jedne od osoba A.E, koje su se vozile automobilom te noći a odmah nakon udesa je pobjegao sa mjesta zločina i od svih koji su ga vidjeli tražio da se njegovo prisustvo ne pominje policiji.

O tome svjedoči Ć.O. koji ga je prevezao nadomak kuće.

Pitanje je zbog čega navodni „profesionalci“ nisu izuzeli kačket i za šta je on u stvari iskorišten, nakon što je uklonjen sa mjesta koje ukazuje da Malkić Ildahid nije bio za volanom te ko je i zašto uručio kačket osobi A.E, nakon što je 3,5 sata proveo u bjegstvu.

Neko je dakle od pripadnika MUP-a, smišljeno iskoristio taj materijalni dokaz i predao ga učesniku udesa a ovaj je kasnije lažno tvrdio da ga je našao na putu, što nesporno demantuje fotografija koja prikazuje kačket na mjestu udesa unutar ostatka vozila.

Policija je prikrivala da je A.E, uopšte bio prisutan sve dok nisu saznali da sam ja upoznat sa tom činjenicom.

Takođe nije izuzeta ni dokumentacija o ispravnosti autobusa, šestomjesečni pregled, potvrda o ispravnosti tahografa, potvrda o odmaranju vozača sa njegovim potpisom, ljekarsko uvjerenje za kategoriju kojom upravlja, ugovor o radu, licenca za međunarodni prevoz, i licenca o ispravnosti vozila.

Ovo se sve uči na prvim časovima saobraćajne škole.

Da je pregažena divljač, više bi podataka prikupili, nego ovde gdje su stradala dva mlada života.

Nije nam data ili ne postoji službena zabilješka policijajaca koji su prvi došli na lice mjesta te šta su zatekli, kao ni izjave svjedoka neposredno nakon udesa.

Bilo je čak 16 putnika u autobusu i ne samo da nema njihovih izjava nego se kriju imena tih svjedoka a tužiteljica čak nije ni znala da ih je bilo toliko.

Nameće se pitanje zašto se to krije, šta se u stvari prevozilo tim autobusom, šta se sve nalazilo na međunarodnoj liniji iz Austrije u Tuzlu pa se to skriva.

Policija je u svom izvještaju navela da je tužiteljica, bila na licu mjesta i rukovodila uviđajem što je notorna laž.

Ona niti je bila prisutna a kamoli rukovodila istražnim radnjama.

To nam je i ona lično u razgovoru potvrdila.

Nasuprot stvarnom činjeničnom stanju prema kome je naš sin nađen na asvaltu, policija lažno navodi da je zatečen u vozilu na mjestu vozača a da je suvozač bio A.A. što je jedino istinito te je čak tužiteljica rekla da on glumi amneziju da se navodno ničeg ne sjeća.

Prema njima ispada da je sam izašao iz vozila, skinuo i bacio patike te se pokrio dekom koju je doneo.

Inspektori su sačinili i skicu lažiranog stanja na kojoj su prikazali da je Ildahid Malkić za volanom, kako bi usmjerili tužiteljicu u pogrešnom smjeru koji oni žele. Ona je to prihvatila i potvrdila samo da bi zataškala svoj nedolazak na lice mjesta.

Namjestili su takvo stanje da okrive našeg sina jer mrtvi ne mogu da govore.

Ovi i nije neznanje i nestručnost, pošto i laik može da zaključi, pored ovoliko „propusta“ da se radi o smišljenoj namještaljci.

Vještak koga smo angažovali ističe da je do destabilizacije vozila došlo zbog neke opasnosti na kolovozu.

U ovom slučaju ta opasnost se jasno vidi na skici koju je načinio.

Vidljivo je da je sa desne strane puta masivan potporni zid, koji je onemogućavao mercedesu da skrene desno a u većoj polovini trake, desne za mercedes a lijeve – pogrešne za autobus, nalazio se upravo taj autobus koji je prepriječio put vozilima iz suprotnog smjera.

Tako je jedina mogućnost za mercedes preostala da pokuša izbjeći sudar, skretanjem na lijevu stranu te je i došlo do onakvog krajnje čudnog kontakta, desnog prednjeg ugla autobusa sa desnom stranom mercedesa.

Zaključak vještaka je i to da naš sin nije bio za upravljačem.

Nevjerovatno je to da A.E. koji je pobjegao sa lica mjesta, nakon što je Ildahid podlegao, tvrdi kako je on sjedio na zadnjem sjedištu a nakon nesreće se našao nepovrijeđen na zemlji oko 2 metra od prednjeg djela vozila.

Možda ovo i ne bi bilo čudno da se nakon sudara mercedes nije raspao te je zadnji dio vozila gdje je navodno sjedio A.E, odletio ulijevo u njivu i udaljen je preko 50 metara od prednjeg dijela vozila.

Postavlja se pitanje kako to da navodni „profesionalci“ nisu primjetili da je nemoguće to da su 2 osobe ispale iz vozila i zadobili smrtonosne povrede a treća koja je takođe navodno ispala iz zadnjeg djela vozila, kotrljala se po zemlji i asvaltu preko 50 metara i nekim čudom našla neposredno pored volana za kojim navodno nije bio.

Sve ovo je urađeno prema skici i mjestu kontakta na terenu.

Osim toga nisu uopšte pozvani bitni svjedoci Č.H. i A.H.

Nosač vrata sa autobusa je nađen 15 metara ispred autobusa a nekih 180 metara od mjesta sudara što je suštinski nemoguće i ukazuje da se autobus nakon zaustavljanja kretao u rikverc da bi se prikrio prelazak na lijevu stranu puta te je tako otpao i ostao nosač vrata ispred autobusa.

Veoma je bitno istaći da po ovim nepobitnim dokazima do danas ništa nije preduzeto te tražim da takozvani „istražni organi“ prekinu sa lažnim izjavama saosjećanja sa roditeljima a u stvarnosti su to ismijavanja i izrugivanja našoj boli…